Danas je jedna mlada žena tužila državu,našu Bosnu i Hercegovinu. Šta se to mora desiti nekome da bi se odlučio na takav korak,koliko mora biti razočaran u institucije te iste države da ne vidi riješenje nego javni sukob i suđenje sa državom u kojoj je rođen. Mora se desiti da neko školovan i uspješan,jedan/jedna od onih kojima se ta država treba ponositi osjeti maćehinski odnos tih institucija prema sebi. Kako se nekome uskrati radno mjesto za koje je i više nego kvalificiran na osnovu spola i nacionalne pripadnosti? Lako,u Bosni je sve moguće,jer ako već nemate rođaka ili prijatelja da ga zaposlite,onda imate nekoga “svoga”, a ona nije taj ili ta,ona je samo mlada i školovana žena,željna rada i doprinosa toj istoj državi koja je se tako olako odriče. Dugo sam se raspravljala sa osobom čije mišljenje cijenim o tom slučaju. Moj stav je da je taj njen potez uzaludan,da sa njime neće postići apsolutno ništa. Ne zato što je u krivu,što traži nešto nerealno,nego zato što nam je država takva da je nekome majka,a nekome maćeha. Najdraže bi mi bilo kad bismo imali neovisno sudstvo koje bi neovisno o politici i raznoraznim pritiscima donijeli sud o tome. Ali nemamo i to je surova realnost,isto tako nemamo ni poštene i korektne komisije koje će poštivati zakon pri donošenju odluka o tim poslovima. Sve se navodno boduje i sve je transparentno,ali ako onda na kraju takve komisije svojevoljno izaberu bez obzira na rezultate. Da li se boduje jeste li bošnjak u Republici Srpskoj ili srbin u Federaciji? Izgleda da je to najbitnije,a onda naravno ako ste žena sigurno imate umanjene sposobnosti za isti posao,zar ne? Realno,za bilo kakav posao ako ste žena bit ćete na spisku iza svih muških kandidata. Mišljenje druge osobe,zamislite, muškarca je da je trebala to uraditi i to javno,jer i ako ona ne uspije,pa ni neko iza nje,pa ni idući,jednom će neko uspjeti. Nadam se da hoće,nadam se i da će Lejla uspjeti, ako ništa da im svima dokaže da da se i protiv jačih može. Naš pravni sistem je takav da vas iscrpi,da na kraju odustanete,jednostavno tolikom birokracijom vas pritisnu da vam trebaju veliki novci da biste postigli samo da vas saslušaju,a da ne pričamo o tome da dočekate pravovaljanu presudu. Kako će se jedna žena izboriti sa time,ostaje da vidimo i da se nadamo, jer njen uspjeh bi bio uspjeh svih nas,svih žena koje su na svojoj koži osjetile diskriminaciju. Pitam se samo bi li bilo kakvoga pomaka kad bi sve imale hrabrosti da se bore za svoja prava ili bi to bile bitke protiv vjetrenjača? Kao žena i kao neko ko se više puta našao u sličnoj situaciji mogu samo podržati Lejlu,zato što ona ima karakrer i što je borac,i najvažnije uradila je ono što bi mi svi trebali. Digla je glas protiv diskriminacije, nije se pomirila sa stanjem u ovoj našoj državi,i tako treba,svi bi mi trebali tako. Možda ne uspije,ali ona je barem pokušala i zbog toga zaslužuje da je se poštuje. Zato kad vidim anonimna pisma na lokalnom portalu gdje je se gotovo naziva izdajnikom države zbog tužbe mogu reći samo da mi se ti “Anonimusi” gade. Nije ona izdala nikoga,ona se bori,za bolje sutra,za druge koje diskriminiraju,za našu malu Lejlu koja sada ima dvije godine,za to da ona sutra nebi bila ona koja ispunjava sve uslove,ali je žensko,bošnjakinja koja se prijavila na konkurs za posao u Republici Srpskoj. Isto bih rekla i za neku Mariju,koja se prijavi za posao u Federaciji,i ne dobije ga samo zbog imena i spola. Svi bi mi trebali biti kao Lejla,jer dešavale su se meni takve situacije,mojim prijateljicama,rodicama,nismo bile dovoljno dobre jer smo žene. Ko je jedna žena da se suprostavi državi i njenom megalomanskom aparatu? Lejla iz Cazina. Sutra će biti neka druga,prekosutra treća,bitno je da je počelo i ne treba stati,dok god ne budemo svi ravnopravni građani,onakvi kakvi i trebamo biti.
/ Erna Mesić