Mlada bosanskohercegovačka umjetnica Selma Selman rođena je 1991. godine u Bihaću. Svoje umjetničko školovanje počela je Srednjoj umjetničkoj školi u Bihaću, nastavila na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, a trenutno master studij pohađa u Budimpešti.
Prošle godine, ova umjetnica dobila je nagradu „ZVONO 2014“ sarajevskog Centra za savremenu umjetnost. Kroz svoju umjetnost, Selma u prvi plan stavlja borbu protiv diskriminacije Roma, bh. nacionalne manjine kojoj i sama pripada, te govori o problemima s kojima se ova zajednica susreće.
Na pitanje kada je primijetila da je umjetnost njeno životno određenje, Selma se prisjeća da je to shvatila još kao mala.
„Mogu da kažem da sam već od malih nogu počela da radim i da razmišljam o umjetnosti onako nesvjesno, a to se kasnije pretvorilo u svjesno u stanje i shvatila sam da sam ja stvorena da budem umjetnica. To je primijetila moja nastavnica koja me uputila u to da idem u umjetničku školu, a poslije toga sam upisala i Akademiju umjetnosti u Banjoj Luci. Diplomirala sam, i trenutno sam na masteru u Budimpešti.“
S obzirom na to da je kroz godine rada koje su iza nje, imala priliku vidjeti koju poziciju umjetnost i kreativci imaju u zemljama širom svijeta, Selmu smo pitali da li je lakše biti umjetnik u BiH ili vani.
„Umjetnost nema naciju, ona nema mane. Svi mi umjetnici smo isti na jedan način, a sve zavisi od toga ko je bolji ili lošiji umjetnik. Mogu reći da mi, umjetnici iz Bosne, imamo mnogo ideja, ali nemamo baš svaki dan šansu. S druge strane, vani je mnogo umjetnika koji imaju ne baš dobru ideju, ali imaju priliku da to pokažu. Recimo, trenutno planiram da uradim izložbu u Budimpešti i veoma je teško dobiti prostor, posebno jer sam ja iz Bosne, nisam njihov građanin, nemam neki veliki background. Ali se nadam da ću srediti to, i da ću izlagati u Budimpešti.“
Želim da ostvarimo prijateljstvo kroz umjetnost
„Pošto pripadam romskoj naciji, meni je danas veoma važno da ja govorim o problemu. Ne samo što se tiče diskriminacije prema Romima – ja govorim o otvorenim problemima koji se tiču zajednice Roma kao što su problem vjenčavanja i udaje mladih Romkinja, problem rituala i pitanje da li nam je potrebno toliko toga, čemu služi danas tradicija, zašto toliko tradicije. Tako pokušavam da zbližim i upoznam ljude s nama, da ostvarimo neko prijateljstvo kroz umjetnost. Ja smatram da smo mi svi umjetnici. Nekada kažem ljudi smo, nismo Cigani.“
Iako se već može pohvaliti brojnim izložbama i nagradama, ova mlada umjetnica ipak smatra da je za uspjeh potrebno nešto značajnije.
„Smatram da je svaki čovjek koji ima određeni cilj u životu – čovjek koji zna šta želi, i već je to uspješan čovjek. Danas, u posljednje vrijeme, mnogo razmišljam o tome šta je za mene uspjeh. Ako dobijem mail, ako dobijem poziv gdje sam pozvana da učestvujem na izložbi ili sam dobila nagradu, znači da je to uspjeh. Mi smo osuđeni na poziv i na mail današnjeg svijeta, ali onaj pravi uspjeh je individualni uspjeh. To je uspjeh zbog kojeg ćeš se ti osjećati dobro.
Za mene je uspjeh kada uradim rad s kojim sam zadovoljna i kada taj rad utječe na druge ljude. Ljudi kažu kako živimo u Bosni i Hercegovini, kako je naše stanje teško i onda je i umjetnost loša. Ne! Ja smatram, ukoliko je umjetnik dovoljno talentiran, dovoljno kreativan, maštovit i pametan da radi umjetnost, onda ti možeš stvarati umjetnost i u šupi s mrakom, bez svjetla, struje… Za umjetnika ne postoji siromaštvo. Umjetnost je duhovna stvar koja je najpotrebnija današnjem svijetu.“
/radiosarajevo