Ima ljudi čiji su životi neobičniji od svake priče. Upravo takvu priču o svom životu ispričala nam je Sedija Lipovača, najpoznatija babica u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu, koja je tijekom svog radnog vijeka, od 39-40 godina, pomogla da svijet ugleda blizu pedeset hiljada beba.
Uvijek s osmijehom na licu neumorno četiri desetljeća u bihaćkoj bolnici u odjelu porodilišta i danas dočekuje novorođene bebe. Razgovarali smo s njom u Kantonalnoj bolnici “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću, a iz daljine se čuje najsretniji plač novorođene bebe mlade majke koja je u Bihać došla iz jednog obližnjeg sela i rodila zdravu bebu. Dok ulazimo na vrata odjela, vidimo babicu Sediju kako u naručju nosi zdravo novorođenče. Cijelo vrijeme razgovara, Lipovača ne skida topli osmijeh koji je pun plemenitosti, iako ima u njoj i tuge za poginulim suprugom.
“U ovoj kući na svijet dolazimo, a tamo negdje svatko sa svojom sudbinom odlazimo i to je kotač našeg života, to su Božji zakoni koji se, dok je svijeta i vijeka, ne mijenjaju…”, kaže nam na početku razgovora.
Kad i gdje ste završili školu za babice, kako se ta škola nekada zvala?
– U Bihaću se davne 1971. godine u Srednjoj medicinskoj školi otvorio smjer medicinska sestra –akušerka. Nakon završene osnovne škole sam se upisala u medicinsku školu i na samoj školi se vršila triaža učenika koji su upisani. Za smjer akušerki su se birali odlični učenici i u to vrijeme je sam šef porodilišta dr. Eminagić sudjelovao zajedno s menadžmentom škole u odabiru medicinske sestre koja će upisati smjer akušerke.
Kad ste započeli raditi na odjelu porodilišta u bihaćkoj bolnici?
– Nakon uspješno završene medicinske škole usmjerenog obrazovanja za akušerku skoro cijela generacija je odmah primljena u radni odnos u tada Regionalnu bolnicu Bihać na Odjelu ginekologije i porodilišta. Nakon određenog vremena sam shvatila da je to odjel s posebnom reputacijom, prepoznatljivim liječnicima i medicinskim sestrama akušerkama koje su tada radile i educirale nas mlade akušerke. U to vrijeme glavna sestra odjela Esma Dizdarević, naša velika potpora u našim prvim koracima po odjelu, naučila nas je kako treba raditi, kako treba komunicirati i sve ostalo što je bilo potrebno. Naša Esma, naša “majka”. Neka mi nitko ne zamjeri na ovom, ali u teškim trenucima kada počinješ nešto u životu, treba ti oslonac, a moj oslonac je bila sestra Esma. Mislim da svi u životu bar jednom trebaju nekoga tko će im biti vodilja i putanja u životu.
Kakvi su uvjeti bili na odjelu porodilišta te davne 1976. godine?
– Na odjelu porodilišta u Bihaću je već bio uspostavljen organizacijski hijerarhijski sustav poslovanja i točno se znalo što i tko gdje treba raditi. Svakodnevno smo na poslu imali edukacijske sastanke i glavna sestra je nastojala zajedno s načelnikom službe da imamo kružni raspored gdje smo prolazili i educirali se na svakom punktu na odjelu od operacijske dvorane, njege bolesnika, dječje sobe i rađaone.
Koliko se u to vrijeme dnevno rađalo beba?
– U tom razdoblju je bilo jako puno posla, dnevno je bilo minimalno desetak poroda tako da je bilo u prosjeku godišnje oko 4000 poroda. Posao sestre akušerke obuhvaća širi opseg tako da je svaka stanica na odjelu obuhvaćena. Nije to samo poroditi mladu majku, već se niz nastavlja do puerpere, dojenja novorođenčeta, njege bolesnika, čistoće, sterilizacije, dezinfekcije i u krajnjem komunikacijskih odnosa pacijent – sestra i sestra – liječnik.
Kada radite ovakvu vrstu posla gdje ste u izravnom kontaktu s porodiljom koja u danom trenutku očekuje svoje dijete, plod ljubavi, novi život, gdje se emocije izmjenjuju svakog trenutka, i ja sama kao majka na to ne mogu ne osjećati isto kao porodilja. Ja kao osoba ne mogu ne osjetiti svaku njezinu bol, sve trenutke straha, grča, a u konačnici i radost kada se rodi novi život i kada vidite taj prvi udisaj i prvi plač rođenog djeteta. U tom trenutku svi smo sretni, bučni, veseli, svi nešto pričamo, a ujedno i završavamo rad oko porodilje i bebe. Naš poziv, nažalost, nije uvijek sa sretnim završetkom i tijekom dugogodišnjeg rada smo se susretali s mnogo tuge i boli jer se i u trudnoći i porodu događaju komplikacije zdravstvene prirode. U tim situacijama smo tihi, suosjećamo s pacijentom i nastojimo onoliko koliko možemo dati potpore i utjehe.
U svom poslu za koji kažete da ga neizmjerno volite, kad ste bili najsretniji, a kad najtužniji?
– Svaki novi život nema baš svatko priliku vidjeti, vidjeti prvi udisaj, čuti prvi plač bebe, vidjeti radost i sretni plač majke i olakšanje nakon bolnih kontrakcija i samog čina poroda. Mislim da moje kolegice i ja imamo privilegiju i da smo mi te koje smo “odabrane” sudjelovati u velikom trenutku rađanja novog mladog čovjeka na ovom planetu.
Za Vas kažu da ste uživali kad radite u plaču bebe, što to za Vas znači?
– Ja kao medicinska sestra akušerka nisam nikada sebi postavila pitanje “zašto baš ja obavljam ovu vrstu posla”, samim tim znam da nisam pogriješila u odabiru i sigurna sam da bih opet izabrala ovaj posao jer nitko, ama baš nitko, ne može vam pokloniti pogled zahvalnosti, sreće i suze radosnice kao mlada osoba koja je donijela na ovaj svijet novi život.
Koliko imate djece i hoće li netko od Vaše djece krenuti Vašim stopama?
– Majka sam dvije prekrasne kćerke, Aide i Dijane, koje su svoj životni put već izabrale. Moj muž Muharem je poginuo 1995. godine. Gubitkom muža sam se uhvatila u koštac sa životnim nedaćama i radeći svoj posao sam se trudila odgojiti svoju djecu koja već sada imaju svoje vlastite obitelji. Njihov uspjeh i mene kao majke mi je velika nagrada u mom životnom putu. Danas se zabavljam unučićima koje neizmjerno volim i radujem se svojoj zasluženoj mirovini da bih više vremena provodila s njima.
Svi znamo da život nosi svoje obveze i odgovornosti prema obitelji, a i poslu koji obavljam. Moje dvije kćerke nisu krenule mojim stopama, same su odabrale svoja usmjerenja, ali im ne zamjeram jer posao koji ja radim iziskuje i dnevne i noćne smjene. Već duže vrijeme radim kao glavna sestra odjela i radim samo prijepodnevnu smjenu. U sebe samu sam uložila mnogo truda, rada i energije. U to spada i moje doškolovanje, počevši na Medicinskom fakultetu u Zagrebu do Sveučilišta u Bihaću. Iza sebe imam mnogobrojne radove i prezentacije na kongresima diljem Bosne i Hercegovine i susjednih nam država bivše Jugoslavije. U svrhu edukacijskog ciklusa boravila sam na klinikama diljem regije i u europskim državama. Danas sam diplomirana medicinska sestra i svoje znanje prenosim na sve mlade zdravstvene radnike akušere koji su zaposleni, a posao edukatora obavljam i za Srednju medicinsku školu smjera akušerke i za Visoku školu zdravstva.
Koliko se sad tjedno, mjesečno ili godišnje rađa beba na Vašem odjelu?
– Sada i u zadnjih par godina se rađa godišnje između 1500 do 2000 beba.
Prijeti li i Bosanskoj Krajini “bijela kuga”? Što je uzrok da mlade majke danas slabo rađaju?
– Trenutačni trend manjeg broja poroda obuhvaća cjelokupnu situaciju u našoj državi. U razgovoru s porodiljama je to uglavnom razlog ekonomske situacije i nezaposlenosti. Ja osobno sam optimistična i vjerujem da “bijele kuge” neće biti. Koliko god je trenutačna situacija komplicirana i naizgled bezizlazna, sigurna sam da će naše mlade generacije sve to prevladati i nastaviti osnivati svoje obitelji, a iz te zajednice satkane ljubavlju će se rađati nove mlade generacije.
Kad Vam je bilo najteže raditi na odjelu u rađaonici?
– Najteže razdoblje u cjelokupnom radnom stažu je, ustvari, bilo razdoblje kada sam bila mlada akušerka. Nakon završene škole sav taj teoretski dio znanja trebalo je prenijeti na sam rad s porodiljom, a vjerujte da to nije bilo lako. Jedno je znati teoriju, a drugo je znati to primijeniti. Medicinska sestra akušerka mora biti ručno spretna uz teoriju koju je naučila, a uz sve to nisam znala tada, ali nakon nekoliko godina radnog staža sam shvatila da je lijepa riječ, topli pristup kada porodilja dođe na porod, lijek za svaku situaciju.
Moj radni kolektiv broji tridesetak medicinskih sestara akušerki koje su iskusne i vrlo sposobne u obavljanju svih radnih obveza i zadataka. U našem timu su liječnici ginekolozi koji su vrlo korektni i sposobni i odgovorno tvrdim da je mnogo lakše obavljati posao akušerke kada imate takve stručne liječnike u timu. U krajnjem slučaju moje radno mjesto je i moj drugi dom i moja druga obitelj, i ako to ne doživljavate na takav način, onda nitko ne može biti sretan i zadovoljan.
Za nekoliko mjeseci u ovoj 2015. godini odlazite u zasluženu mirovinu. Što biste poželjeli svojim mladim radnim kolegicama? Vjerujemo da biste poželjeli još bolje uvjete za rad odjela na kojem započinje novi život…
– Uskoro ću otići u zasluženu mirovinu, a svojim kolegicama koje već rade i koje ostaju iza mene na odjelu porodilišta sam nastojala prenijeti sve ono znanje i iskustvo koje sam stjecala svih ovih godina. I ranije sam rekla da smo mi vrlo zdrav kolektiv i da nikada nije bilo problema u komunikaciji i suradnji tako da vjerujem da će se tako i nastaviti. Želim da im bude još bolje i kvalitetnije počevši od uvjeta rada do međusobnog uvažavanja i tolerancije.
Kako ste na svom odjelu doživjeli katastrofalni požar koji je zadesio bolnicu i središnju zgradu u kojoj se baš nalazi porodilište?
– Te kobne večeri kada je buknuo požar u našoj zgradi gdje je bilo mnogo pacijenata na odjelima. Prva misao je bila jesu li svi uspjeli izići van, ima li žrtava. Međutim, koliko god netko mislio da zdravstveni radnik nije nešto posebno u odnosu na ostale zaposlene u drugim javnim institucijama, griješi. U nama se u radnoj obvezi ugradi odgovornost prema pacijentu. Te kobne večeri se dokazalo da smo svi, uključujući kompletno osoblje, od spremačice do liječnika do nemedicinskog osoblja, jedno srce i jedna duša. U tom trenutku se ne zanemaruje i uloga građana grada Bihaća koji su dotrčali i svi smo te večeri bili samo ljudi koji su htjeli dati svoj doprinos u trenutku katastrofe za grad i županiju. Najvažnije od svega je bilo da nijedan život nije ugašen i to je ono što nas je sve činilo sretnima, a sve ostalo se može izgraditi i napraviti.
/dnevni list