Kad sjedite u njezinom dnevnom boravku, osjećate se kao da ste kod neke obitelji iz Andaluzije, Seville…, glazba opija, osjećate se tako opušteno i spremno za duge priče sa Suzanom… ona je u rodnom Cazinu završila osnovnu i srednju ekonomsku školu. Već u to vrijeme kao srednjoškolka pokazuje svoj talent i uređenost za ples, i tijekom cijelog školovanja bila je uključena u razne sportske aktivnosti: prvo je kao i svako dijete počela od sekcije do sekcije. U svom prvom izboru uključila se u ženski školski zbor, iako ju je stalno privlačilo nešto drugo: to nešto drugo bila je folklorna sekcija. Preuzela je ulogu koreografkinje u folklornoj sekciji, tada već bivšeg KUD-a Metalac iz Cazina.
U Cazinu sugrađani za Vas kažu da ste se uvijek bavili prvo sportskim plesom i da ste veliki zaljubljenik u ono što radite?
– Sportskim plesom počela sam se baviti, naravno, prvo kao rekreativka, i tad sam bila presretna što imam kutak i mogućnost gdje mogu naučiti nešto novo. A to novo je bilo ono što sam oduvijek željela. Moja ambicioznost nije stala samo na tome. Sve je počelo u siječnju 2004. i traje, evo, sve do danas. Jednostavno je ples, iznenada, postao sastavni dio moga života i dok me god budu godine služile, od njega se neću odvajati, i od djece mog Cazina, koja vole temperamentne plesove. Prvo sam na nagovor mog tadašnjeg trenera počela raditi s plesnom školom i poslije pet godina smo osnovali prvi plesni klub u Cazinu, 13. veljače 2009.
Kako ste uspjeli u jednu konzervativnu sredinu kao što Cazin na scenu postaviti prve latino plesove koji su za tu sredinu bili novina? Kako ste prihvaćeni tad, a i danas?
– Dvije godine prije osnivanja kluba u Cazinu i našeg prvog nastupa, u našem rodnom gradu kako nismo u to vrijeme imali uvjeta za treninge, prve korake smo počeli učiti i plesali za plesni klub iz Bihaća. Bilo je naporno svaki put putovati u Bihać. Kako sam tada izabrala vrlo talentiranu djecu za latino plesove, prve uspjehe smo već počeli postizati, pa smo tako naslov prvaka države ponijeli već 2010., dakle, samo godinu dana po osnivanju, a onda smo tu “tradiciju” i zadržali sve do danas. To je bio naš veliki uspjeh jer smo građanima Cazina uspjeli nakon toga unijeti ples kao sport i usprkos svim predrasudama. Ljudi su nas prihvatili pa su se počeli i diviti našim uspjesima i prvim medaljama. Potom krećemo u akciju: uspjeli smo održati i prva dva turnira u Cazinu, a prošle godine u listopadu smo organizirali državno prvenstvo u kombinaciji 10 plesova. Na samoj organizaciji su nam čestitali i gosti iz Slovenije i Hrvatske. Na tom natjecanju naša tri para su osvojila naslov državnih prvaka, a mjesec dana poslije, u Sarajevu na državnom prvenstvu u standardnim plesovima ista naša tri para osvajaju prvenstvo u različitim kategorijama. Ne, ja ne mogu pričati o sebi i o klubu ako neću spomenuti moje male plesače radio koji ovaj klub i postoji, a oni su Said Rekić i Lejla Japić (Pioniri 1), Edi Omanović i Lejla Kličić (Pioniri 2), Haris Pozderac i Evelina Kajtazović (Juniori 2). Inače Haris i Evelina su državni prvaci za 2011., 2012. i 2013. Nažalost, više nisu natjecateljski par, Evelina je promijenila partnera i pleše u drugom klubu, a Haris je trenutačno u fazi mirovanja, nakon što još nema partnerice, ali na tome uvelike radimo. Zato je ove godine je novi par preuzeo tu ulogu: to su Ilda Ljubijankić i Zinedin Račići velikim plesnim koracima grabe naprijed. Već su osvojili dva naslova prvaka za ovu godinu, iako još nije održano prvenstvo u standardnim plesovima.
Iduće godine osnivate i plesnu školu u Velikoj Kladuši?
– Prije dvije godine počeli smo i s radom plesne škole u Velikoj Kladuši i u Bosanskoj Krupi, što je moj veliki cilj bio: osnivanje županijskog plesnog Saveza, s obzirom da na razini države sve manje ima turnira, a natjecatelji (djeca), da bi ostali u formi, moraju što imati više veći broj natjecanja. Nadam se da ćemo uspjeti u toj namjeri jer u idućoj godini, zbog velikog zanimanja, krenut će se i s plesnom školom u Bihaću. Dakle, u pet godina, kroz klub u Cazinu i Velikoj Kladuši, kroz rad s djecom i odraslima naučila sam puno, a isto tako i vidjela, drago mi je što sva ta ‘vojska’ plesača i plesačica učila svoje prve plesne koračiće skupa sa mnom i što sam svojom upornošću dovela plesače na tu razinu da danas mogu birati u kojem će klubu i s kim plesati, jer Plesni klub Enigma iz Cazina je postao prepoznatljiv po talentiranim plesačima. S obzirom da ja svaka godina sve teža i mnogi odustaju od natjecanja jer potpora na svim razinama izostaje i ples je na zadnjim marginama sporta, u plesu ostaju oni koji to mogu uz pomoć roditelja financijski pratiti, a sve drugo je više rekreativno. Ako nemate stalne prostorije u kojima možete trenirati, onda ne možete imati ni plesače, već samo rekreativce.
Kako Vi to sve uspijevate: obitelj, klub, natjecanja…?
Da, istina je da sam potpuno predana radu s plesnim klubom. Tu su treninzi, gostovanja na natjecanjima, stvarno je tu puno rada. Događa se da po cijeli dan nisam kod kuće, tako da sam, nažalost, obitelji i svoj privatni biznis malo osjete. Ali, kad čovjek ima volje i nešto voli, nekako se sve to da uklopiti, a i obitelj zna koliko volim ovo što radim tako da u potpunosti imam potporu muža i djece. Nije potrebno zahvaljivati se što sam izdvojila vremena, jer ja volim pričati o onome što radim. Drago mi je kad ljudi primijete uspjehe plesnog kluba. Samim tim to je meni najveće zadovoljstvo kao trenerici te djece, jer svaki njihov uspjeh je meni itekako osobno zadovoljstvo i doživljavam to emotivno.Gledam na njih kao na svoju djecu. Naravno, ne mogu se uspoređivati s njihovim roditeljima, ali tu smo negdje što se tiče njihovih uspjeha na plesnim natjecanjima. Vjerujte da posebnu pozornost kad imam vremena pratim i radi mostarskih mažoretkinja koje su mi predivne i dobro uigrane.
Jeste li se i sami prije osnivanja plesnog kluba bavili plesom?
– Oduvijek sam bila ljubiteljica i plesa i glazbe. Prije sam se bavila samo folklorom, jer latinoameričkih plesova nije bilo kod nas. Prije devet godina sam se počela baviti i ovom vrstom plesova, gdje je stalno potrebno nadograđivati se i učiti.
Otkud Vam ideja za pokretanje plesnog kluba “Enigma”?
– Gospođa Jelena Dotlić, koja je bila trenerica Plesnog kluba “Žute dunje”, predložila mi je da u Cazinu osnujem plesnu školu. Na početku mi je bilo lakše jer sam imala njezinu potporu. Iskreno, ja sam u ove vode nesvjesno uplovila, ne zamišljajući ovakav napredak i uspjeh. Nažalost, Jelena Dotlić je zatvorila plesnu školu i tad sam sama krenula s “Enigmom” koja postoji već pet godina. Ja ću prenositi svoje iskustvo i znanje, raditi s plesačima i plesačicama dok god budem mogla.
Je li bilo trenutaka kada ste pomislili odustati od ovoga čim se bavite?
– Naravno da je bilo takvih trenutaka, najviše zbog financijske situacije, posebno u posljednje dvije godine. Neki ljudi možda misle da ja zarađujem mnogo, da cijeli plesni klub ima veliki profit. To nije tako, ni približno tome. Većinu toga sami moramo plaćati, odjeću i obuću. Jedne plesne cipele koštaju 100 eura, dalje da ne govorim. Naravno da nisam mogla odustati, najviše zbog djece koja imaju talent za ples, koja se trude, imaju volju i ulažu u sebe. Ljubav prema plesu, naravno, prevlada.
Spomenuli ste da većinu toga sami snosite troškove, za odlaske na natjecanja i za kostime i opremu bez koje ne biste mogli raditi. Međutim, financira li Vas sad netko sa strane, imate li kakvu pomoć sponzora, Ministarstva kulture, sporta, viših tijela vlasti? Kako se, između ostalog, snalazite za prostor u kojem trebate vježbati?
– Za sada jedino godišnje dobivamo od Sportskog saveza Cazin 600 maraka. Dogodi se kad su neka veća događanja u pitanju, na kojima sudjelujemo ili koje organiziramo, da imamo i drugih sponzora. Tako je bilo na nedavno održanom državnom natjecanju organiziranom u Cazinu, u sportskoj dvorani gdje je trebalo, između ostalog, platiti i članove žirija. Ali je sve odlično prošlo, s velikim zadovoljstvom sudionika i publike. Dobila sam pohvale plesnog trenera iz Hrvatske. Neki ne mogu vjerovati da ovakvo nešto postoji u tako maloj sredini. Što se tiče prostora, snalazili smo se na razne načine. Sad imamo slobodan termin u dvorani, zahvaljujući Sportskom savezu Cazina. Vježbamo i u prostorijama kuglane u Cazinu.
Znamo da ste jako povezani sa svom djecom koju trenirate, što ste i sami spomenuli. Ima li netko među najmlađima da se izdvaja po talentu, jer uvijek u svakom sportu ima netko tko se ističe?
– Da, ima naravno. Tu je Rekić Armin, iz kategorije juniori 1, iz iste kategorije plesni par Edi Omanović i Lejla Kličić, i iz kategorije pioniri 2 Said Rekić i Lejla Japić.
Koliko je bavljenje plesom utjecalo na Vas kao na ličnost?
– Mnogo. Postala sam fizički aktivnija, što mi itekako dobro dođe, posebno ženi u ovim godinama. Da ne pričam o tome koliko je dobar ples za cjelokupan organizam kao sport, jer ipak to je svjetski priznat sport. Bavljenjem plesom stiče se osjećaj za držanje cijelog tijela, poboljšava se koordinacija, rad srca. Dobro dođe i kao ispušni ventil, kad plešete.
U odnosu na 2013. godinu, je li protekle godine bilo nekih većih uspjeha?
– Da, imamo dva nova para koji su tijekom prošle godine dva puta osvajali naslove državnih prvaka.
Kakvi su Vam planovi za budućnost?
– Prije svega, voljela bih da imamo više muških plesača natjecatelja, zasad ih je samo 11. Naravno da je to zbog predrasuda okoline prema muškim plesačima, nazivaju ih raznim pogrdnim imenima što nema nikakve veze sa stvarnošću. U svijetu to nije tako, ali kod nas zasad još uvijek jest. Također se nadam daljnjim uspjesima naših plesača, tako isto i onih koji su nastavili s plesom nakon što su krenuli dalje usavršavanjem kod stručnijih trenera. Ovo je ples koji zahtjeva stalno učenje i nadograđivanje. Posebno kad vam se uvuče pod kožu. Također, nadam se uspjehu klubova koje su osnovali moji nekadašnji pomoćni treneri u Velikoj Kladuši i Bosanskoj Krupi. Voljela bih da se proširi i na ostale općine u USŽ-u. Također, uskoro ja i prof. Emina Škrlec pokrećemo školu za rekreativce, radi se o latino-fitnesu koji je spoj plesa i vježbanja. Uglavnom, bit će zabavno i dostupno svima koji imaju želju za rekreaciju i druženje.
Najvažnije je voljeti ono čime se bavite
Što je s Vaše točke gledišta ključno za uspjeh? Je li to talent, trud, rad, upornost, dobra volja, neki čimbenik sreće ili sve skupa?
– Najvažnije je voljeti ono čime se bavite, imati volju, biti uporan, ne odustajati. Ja bih davno odustala od ovog posla da ovo ne volim. Potreban je talent, jer ako nemate talenta za ono čim se bavite, uzalud sve. A i samim talentom se ne može ništa postići. Potrebno je biti uporan, imati cilj i ići prema njemu. A tu je i veliko strpljenje s mladima, gdje se dosta koristi i psihologija i pedagogija A mora se dobro poznavati i metodika rada s djecom da bi i oni zavoljeli ono što rade.
Trudite se, trudite i trudite
Ima li nešto da biste poručili ostalima, posebno mlađim generacijama Cazina,USŽ-a i BiH?
– Već sam spominjala i često kažem da bi se trebali baviti sportom. Ne mora to biti ples, naravno, oni koji imaju ritma, koji čuju glazbu, misle da bi mogli nešto postići, mogu se pridružiti nama. Vrijedi pokušati. Bolje i to nego sjediti u zadimljenim kafićima po cijele dane. Ovako nešto im ne može nikako naštetiti. Plesom se može samo opustiti i postati zdraviji, kako fizički, tako i duhom. Uz ples svakako se uživa i u glazbi latinoameričke tradicije, i tu se širi videokrug poznavanja onoga što nam je do jučer bilo strano, a ono što smo nekada gledali preko malih TV ekrana, danas imamo i na ovim predjelima brdovite Bosanske Krajine. Mladi mi se često žale jer nema budućnosti u ovoj državi. Oni koji imaju priliku, neka potraže sreću negdje vani, ali bez truda ni tamo ne mogu postići više nego ovdje. Oni koji misle ostati ovdje, ne trebaju očekivati da će im drugi pomoći, već se sami trebaju potruditi nešto postignuti, a prije toga trebaju sebi postaviti cilj i ići prema njemu. To su moji svakodnevno savjeti mladima.