Život bez uspomena je gotovo bezvrijedan i posve prazan što svatko na svoj način za sebe može potvrditi. Stoga nije neobično da ljudi na razne načine nastoje sačuvati uspomene kako bi im se vraćali, obnavljali ih u sjećanjima i prenosili drugim generacijama. Upravo ovo posljednje bilo je motiv Muminu Bajriću iz Stijene kod Cazina u Unsko-sanskoj županiji prilikom osnivanja privatnog muzeja u njegovom vlastitom dvorištu. Njegovo je dvorište koje je naslonjeno na zidine Starog grada u Stijeni. Ovaj svojevrsni muzej nije nastao preko noći, već strpljivim radom i skupljanjem svega onog što je podsjećalo na život na prostorima Bosanske Krajine pa čak Like i Korduna.
“Ivo Andrić, Branko Ćopić, Skender Kulenović i mnogi drugi književnici iza sebe su ostavili svoja vrijedna dijela. Ja nisam vičan pisanju, ali sam zato svoju svu ljubav posvetio skupljanju starina” – eto tako kaže 70-godišnji Bajrić. A otkud ideja o jednom ovakvom muzeju? Priča je pomalo neobična: još kao mlad čovjek, slučajno je jedne prilike posjetio u Zagrebu muzej Mimara. Putujući kući u svoju Stijenu, sjetio se nekih starih stvari, starina, koje su tada ležale odložene na tavanu, a ustvari su, kao sjećanje na nekadašnja vremena, bile izuzetno vrijedne.
Njegov etno muzej…
Počeo je prikupljati te stare i rijetke predmete koje mnogi iz kuća odbacuju, a on u njima vidi istinsku vrijednost. Za njegov hobi ubrzo se pročulo, pa mu rođaci, susjedi i prijatelji sve više pomažu i darujući mu stare predmete koji su se na našim prostorima ne tako davno koristili ili pak preporučuju gdje takve stvari može sam potražiti. Tako Bajrić svakim danom obogaćuje svoj mali etno muzej. Njegova etnološka zbirka za sada broji više od 200 eksponata. Danas je, kaže, u mirovini, i ima slobodnog vremena napretek.
“Svakodnevno sam sa svojim starinama. A kad mi netko donese neki od predmeta obraduje me kao dijete kad mu ponudiš čokoladu. To je za mene velika radost”, kaže Bajrić. I zanimljivostima nikad kraja. “Etno kuću” – muzej, sam je izgradio. “Radio sam i šutio. Kad su me u početku pitali što pravim, odgovorio bih im da pravim dvorišnu ostavu. Jer sam svoju tajnu čuvao do kraja dok je nisam završio”, kaže. Kako su se stvari počele gomilati, a imao je, kaže, dovoljno vremena i više vrijeme voli kratiti oko svog malog muzeja nego po selu u dokolici, odlučio je izgraditi kućicu za muzejske eksponate. Ubrzo je i taj prostor postao premalen pa sada stvari ima i u dvorištu.
Zanimljivo je da je na tavanu pronašao i kantar svog pokojnog oca.
Da, prilikom skidanja krova sa stare kuće, na tavanu je pronašao neke stare predmete koji se više nisu koristili i koji su tu bili sklonjeni jer su odavno izgubili svoju funkciju i nisu se više upotrebljavali. Među njima je bilo svega i svačega, a za oko je Bajriću posebno zapeo jedan stari kantar čijeg se korištenja sjeća iz djetinjstva: s njim je njegov otac vagao žito. Kada je počeo prikupljati te stare predmete, bio je svjestan da je tih starina sve manje, da ih gotovo više i nema i da prijeti opasnost da ih jednog dana uopće neće biti. Po završetku radova na kući, stare stvari je smjestio u obnovljenu prostoriju svoje kuće dok ne vidi što će s njima. Možda će ih moći nekom dati, za neki muzej ili nekom tko skuplja takve stvari. Samo skuplja li još netko nešto takvo, pita se. On se bacio na posao: obilazi susjede i okolna cazinska sela, i malo po malo, mali muzej se napunio. Sve je predmete očistio i uredio, one koji su bili pokvareni popravio i učinio ih ponovno funkcionalnima. Na svakom od njih je napisao ime darovatelja i iz kojeg je vremena predmet, da se zna i od koga je. Naravno, ni izdaleka to nisu sve starinske stvari, ima tu i autentičnih replika. Sretan je, kaže, kad nađe bilo koju starinsku stvar i kad je može izložiti u svom malom muzeju, a posebno je oduševljen kad dođu posjetitelji vidjeti njegovu zbirku starina.
Zaštititi od propadanja
“Za mene svaki taj predmet ima svoju priču, manje ili više zanimljivu. Tako, recimo, jedan fenjer, koji sam našao na svom tavanu prilikom rušenja stare kuće, sada visi iznad vrata muzeja pored kojeg piše velikim slovima MUZEJ. Ili, recimo, stari kantar potječe iz dućana mojih predaka, koji je bio izgrađen tu negdje u dvorištu sadašnje kuće, dok stari žrvanj potječe iz jednog od pet starih mlinova koji su nekad bili na rijeci Horljavi, čijih se imena ja i danas sjećam i dobro pamtim. To su mlinovi: Bugat, Čardak, Mala Horljava, Velika Horljava i Kamen. Velika je šteta što ih odavno nema nijednog, kao što jednog dana neće biti ni stijenskog Starog grada o kojem se nitko ne stara, koji se sve više raspada i propada i urušava, o čemu svjedoči i srednjovjekovna donja kapija koja samo što se nije srušila. Godinama se ja nadam i priželjkujem dok sam živ da netko od vlasti (a tko bi drugi) uzme brigu nad Starim gradom u svoje ruke, da ga renovira i pretvori u turističku atrakciju. Ali od toga za sada ništa, izgleda za mog života da se to neće dogoditi. Izgleda da je što se tiče stijenskog Starog grada i njegovog procvata i zadnja nada odavno umrla. Htio ne htio, ja sam prestao vjerovati u takvo nešto, ali nisam prestao vjerovati u sebe i ono što radim, to ću raditi do svog zadnjeg daha”, kaže odlučno.
On i njegov muzej danas čuvaju gotovo cijelu povijest stijenskog kraja, a ukrašava ga razno posuđe od gline, drveta ili metala, kućanski predmeti za rad i pomagala, dijelovi namještaja, prostirka i odjevni predmeti. To su samo neke od stvari koje nude nešto sasvim drugačije od onog ustaljenog izgleda jednog urbanog sela kakvo je Stijena danas. Stijena je selo udaljeno desetak kilometara od Cazina.
“Moram spomenuti da moj muzej zbog svojih sadržaja privlači sve više znatiželjnika iz okoline, ali i onih koji posjećuju Stari grad”, kaže ponosno. Predmeti koji su se nekad koristili u poljoprivredi, poput drvenih zaprežnih kola, stanova za tkanje, stupa, trlica, strojeva za sjetvu, grablji, motika i drugih, našli su svoje mjesto u ovom muzeju koji se nalazi neposredno uz Stari grad i naslonjen je na dvije strane gradskih zidina do kojih se nalazi Bajrićeva kuća s lijepo uređenim dvorištem.
A što ne može prežaliti?
Tu, nasred dvorišta, nekad je bila jedna stara bosanska kuća koju je srušio i to sebi danas ne može oprostiti niti prežaliti.
“Stara je kuća srušena zbog izgradnje nove, a kako bi danas dobro došla za ove predmete. To je bila predivna stara bosanska kuća šeperuša koju nikako ne mogu prežaliti”, kaže iskreno. Prilikom našeg posjeta Muminu, tu su bili i njegovi prijatelji i poznanici koji su upravo vraćali neke eksponate kojima su se privremeno poslužili. Svaki predmet u njegovom muzeju imao je svoju svrhu, zbog nečeg je bio izrađen, netko ga je koristio kako bi sebi s njim život olakšao. Vani oko muzeja su izložene velike stvari, kojima otvoreno podneblje ne može brzo i lako nanijeti veću štetu, dok su one sitnije, osjetljive na vremenske prilike i neprilike, promjene i padavine, smještene u unutrašnjosti.
“Dođu mi tako ljudi da posjete muzej, baš u nedjelju posjetila me skupina turista iz Slovenije, pa tako i ovi domaći, a i stranci kad čuju da tako nešto postoji, dođu da vide što u Stijeni postoji”, kaže skromno i ponosno. Želja mu je da mu županija pomogne financijski.
“Vjerujte, u Stijeni bi jednog dana kao atrakcija mogla stajati i etno kuća s brojnim i zanimljivim predmetima koje sada šira javnost može vidjeti samo na fotografijama, a drvena kola, stan za tkanje, volovski jaram i brojni drugi alati su čudne alatke svog vremena. I to mi je velika želja dok sam živ: da uz pomoć načelnika općine Cazin zajednički izgradimo krajišku etno kuću ili muzej. To je moja vječita želja”, kaže otvoreno. Starina je vrjednija od bilo čega. “A ako ne znate kako se čuva starina, obratite se meni: svatko u Stijeni zna da čuvam svoju starinu. I pomozite mojim mještanima da im se pomogne u obnovi Starog grada Stijene na međumjesnoj prometnici Bosanska Krupa – Cazin”, poručuje Bajrić na kraju.
/ dnevni list