Izet Nanić, sin Rasime i Ibrahima, rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Do 1992. godine radio je kao aktivno vojno lice u JNA. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije BiH – bužimske 505. viteške brigade. Za svoje ratne zasluge brigadni general Izet Nanić odlikovan je Zlatnim ljiljanom 1994. godine, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Krajišnici su njemu i njegovom poginulom bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini pokraj Bužima.
Izet Nanić odrastao je u Bužimu. Nakon osnovne škole Izet Nanić završava Srednju vojnu školu u Zagrebu. Vojnu akademiju upisuje 1984. u Beogradu (smjer RVPVO). Jednu godinu boravi i u Sarajevu, da bi konačnu vojnu naobrazbu stekao u Zagrebu 1987. godine. Naredne 4 godine radi kao poručnik ARJ PVO JNA u Kragujevcu. Oženio se 1987. Sefijom Remetić iz Varoške Rijeke. Imali su troje djece: kćerku Leu – Izetu (1988) i dva sina Nevzeta (1991) i Ibrahima (1993).
Početkom 1992. Izet Nanić napušta JNA i vraća se u rodni Bužim gdje uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica. Nakon pogibije njegovog brata Nevzeta, odlučuje preuzeti komandu nad hrabrim Bužimljanima. Već 1. augusta postaje komandant Štaba TO Bužim, a 15. augusta 1992. njegovom zaslugom formira se 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada od koje će kasnije nastati 505. viteška motorizovana brigada.
Pod komandom Izeta Nanića Bužimljani kreću u prvu ofanzivnu akciju 7. oktobra 1992. godine. Gotovo nenaoružani osvajaju Čorkovaću – najdominantniju kotu na ovom dijelu ratišta.
U toj akciji za svega nekoliko sati neprijatelj je potpuno poražen. Oslobođeno je oko 50 kvadratnih kilometara teritorije. Zahvaljujući ovoj pobjedi bosanski vojnici ukopali su se na državnoj granici sa Republikom Hrvatskom, odakle se nisu pomjerali do kraja rata.
Za razliku od mnogih drugih komandanata u prvim danima rata 1992. godine, Izet Nanić nije krenuo u frontalne i klasične juriše na neprijateljske položaje. Umjesto okršaja sa bolje naoružanim i organiziranijim neprijateljem Nanić strpljivo priprema i obučava borce za specifična ratna djelovanja po kojim će njegova brigada postati prepoznatljiva na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.
MUNJA ’93
Akcija “Munja ’93″ počela je iznenada ujutro 11. januara 1993. godine. Ta akcija bila je remek-djelo manevarskog ratovanja bužimskih boraca. Akcija “Munja ’93″ po umijeću komandovanja i hrabrosti boraca opredijelila je budući karater ratovanja bužimskih vitezova. U toku priprema vršila su se intenzivna izviđanja u zaleđu neprijatelja, a bužimski izviđači uspjeli su se i spojiti na žičanu vezu neprijatelja i istu dovesti na kotu 546 gdje se vršilo intenzivno prisluškivanje.
Isprva Izet Nanić i njegov štab nisu dobili odobrenje za akciju “Munja ’93″. Viša komanda u Bihaću smatrala je da je previše rizično ući u takvu akciju sa vrlo oskudnim naoružanjem.
BORBA PROTIV AUTONOMIJE
U vrijeme dok su snage Armije RBiH vodile borbe za odbranu Bosne i Hercegovine protiv Karadžićevih snaga kojima se priključio i veliki dio pripadnika HVO-a pod rukovodstvom Mate Bobana, 29. septembra 1993. godine tadašnji član Predsjedništva RBiH Fikret Abdić priključuje se rušiteljima ideje bosanskohercegovačke države. U dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom preuzima vlast u Velikoj Kladuši i uspostavlja, po ugledu na tzv. Srpske autonomne oblasti iz 1991, tzv. “Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna”. Krajnji cilj bio je odvajanje bihaćke regije od Republike Bosne i Hercegovine.
Iako su probosanske snage u tom periodu bile u neuporedivo težoj poziciji od neprijatelja, ponosni Bužimljani ostaju na poziciji legalnih vlasti Republike Bosne i Hercegovine.
Komandant Izet Nanić sa 505.viteškom motorizovanom brigadom 21. augusta 1994. godine ulazi u oslobođenu Veliku Kladušu.
AGRESORSKA OPERACIJA “BREZA”
Krajem 1994. neprijatelj sve svoje raspoložive snage usmjerava prema jedinicama bužimske 505. viteške brigade s ciljem da poraze kičmu Petog korpusa Armije RBiH. Glavni napadi Vojske Republike Srpske uslijedili su u ranim jutarnjim satima 4. septembra 1994. godine. U narednim danima napadi srpskih snaga postaju sve žešći. Branitelji ne popuštaju ni milimetra. Neprijateljske snage pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića granatiraju civilne ciljeve u Bužimu, Cazinu i Bihaću. Vitezovi Bužima, pored umora i velikog broja ranjenih suočavaju se sa problemom nedostatka municije.
Iako u takvim uslovima izgleda nemoguće, komanda Izeta Nanića odlučuje se za kontraudar. Snage 505. bužimske brigade 6. septembra neopaženo prolaze kroz linije 1. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske i uspješno izvršavaju udar direktno na neprijateljsku komandu kojom rukovode srpski generali Momir Talić i Ratko Mladić.
Zaslugom komandanta Nanića i njegovih hrabrih saboraca zaustavljena je operacija VRS “Breza 94″. U ovoj akciji zarobljen je jedan tenk T55, velike količine topova, minobacača, vojne opreme, municije i džip ratnog zločinca generala VRS Ratka Mladića u kojem su pronađeni vojni dokumenti operacije “Breza 94″.
POSLJEDNJA POBJEDA I POGIBIJA KOMANDANTA
5. augusta 1995. godine hrvatska vojska pokrenula je operaciju “Oluja” s ciljem oslobađanja teritorije Republike Hrvatske. Strateški cilj svih jedinica 5. korpusa bio je spajanje sa jedinicama hrvatske vojske. 505. viteška brigada razbija neprijateljske linije na Čorkovaći i kreće prema Dvoru na Uni. Samo nekoliko sati prije konačne deblokade ubijen je iz zasjede komandant Izet Nanić. Komandant Izet Nanić nije doživio da kao pobjednik postroji svoje hrabre Bužimljane. Noć prije, u svom ratnom dnevniku, zapisao je:
Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!
O liku heroja Izeta Nanića i njegovom značaju u zoni najuspješnijeg bosanskohercegovačkog korpusa najbolje govori svjedočenje pratioca Izeta Nanića, Sehudina Aleševića:
“Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću:
‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu.’
/heroji.ba